PRIČA TJEDNA

SAD i Izrael za napad na Iran nemaju jasno uporište u međunarodnom pravu, s obzirom na to da Povelja UN-a dopušta uporabu sile samo u dva slučaja: u samoobrani ili uz odobrenje Vijeća sigurnosti. Sukob je brzo zahvatio i širi međunarodni prostor. Iran je gađao britansku bazu na Cipru pa su Njemačka, Nizozemska, Italija i Španjolska poslale vojne snage u zaštitu te članice EU, dok je NATO presreo i srušio raketu koja je letjela prema Turskoj.

Kako se u takvoj situaciji snalazi hrvatska vanjska politika? Po starom: bez jedinstvene linije između Vlade i predsjednika. Premijer Andrej Plenković nije izravno osudio kršenje međunarodnog prava od strane SAD-a i Izraela. Predsjednik Zoran Milanović reagirao je drugačije:

“Opasna je svaka jednostrana primjena vojne sile kojom se krši međunarodno pravo i poredak jer to ugrožava mir i globalnu sigurnost ne samo danas, nego i u budućnosti. Vojna intervencija bez mandata Ujedinjenih naroda, a kakvoj danas svjedočimo u Iranu, neće pridonijeti rješavanju krize, već izaziva dodatnu eskalaciju sukoba i dugoročnu nestabilnost. Posebno osuđujem vojne napade na civile, s bilo koje strane dolazili.”

U istom je priopćenju naveo i da je, vodeći računa o sigurnosti hrvatskih vojnika na Bliskom istoku, odlučio povući sedmoricu vojnika iz Iraka i jednog iz Libanona.

Prema Zakonu o obrani, o upućivanju i povlačenju vojnika iz međunarodnih misija odlučuje Sabor na prijedlog Vlade i uz suglasnost predsjednika. Predsjednikov ured pozvao se na članak 55., koji mu omogućuje donošenje takve odluke ako su pripadnici Oružanih snaga izloženi pogibelji – no iz Vlade se moglo čuti da prije objave odluke nije zatražena suglasnost ministra obrane.